Ana Červek (06.07.1981. - 19.08.2006.)

Ana je rođena u Varaždinu 6. srpnja 1981. godine od oca Zvonka i majke Gordane. Uz sestru Marijanu i brata Matiju bila je treće dijete u obitelji. Osnovnu školu je završila u Varaždinskim Toplicama, Gimnaziju u Varaždinu, a Pedagošku akademiju u Zagrebu.

Kad je navršila četiri godine roditelji se rastavljaju i Ana ostaje živjeti s majkom, bratom i sestrom u Toplicama.

U obitelji se nije prakticirala vjera, nije se nedjeljom redovito odlazilo na sv. Misu, brat i sestra su primili sakrament Svete pričesti i tu je stalo. Jedno je vrijeme obitelj potpuno zanemarila Boga.

I onda Duh sveti počinje djelovati: Ana prima Prvu sv. Pričest, pa onda sv. Potvrdu. Ana počinje redovito odlaziti na sv. Misu, redovito moli i polako i uporno širi svoju vjeru na ostale članove obitelji. Upoznaje pok. fra Vjekoslava Mičudu i, kad god ima priliku, provodi vrijeme s njim u razgovorima o Bogu, vjeri, u molitvi.

Vrativši se u svoje Toplice nakon završenog studija, aktivno se uključuje u rad mladih župne zajednice. Trudi se animirati što više mladih. Župnik Valent Bogadi organizira Mali tečaj kršćanstva – Kursiljo – koji Ana oduševljeno polazi. Nakon toga se još više zalaže u radu s mladima, aktivna je kao animator u Biskupiji, aktivno sudjeluje na Malim tečajevima kršćanstva. Sudjeluje na Susretima mladih Hrvatske, pokreće Župni križni put.

Zapošljava se u dječjem vrtiću „Tratinčica“ u Varaždinskim Toplicama na određeno vrijeme. Obožava djecu i voli svoj posao, ali nailazi na poteškoće u radnoj sredini, gdje se također trudi širiti Radosnu vijest. Upisuje dodiplomski studij za odgajatelja u vjeri koji nije uspjela završiti. Radi u vrtiću do konca lipnja 2006. godine i trebala je pauzirati do rujna. Pronalazi posao u Turističkom uredu u Umagu i početkom srpnja počinje tamo raditi. Nedostaju joj njezine Toplice ali, kao i sve drugo, i tu razdvojenost od Toplica i obitelji strpljivo i sa smiješkom podnosi. U Umagu je brzo stekla nove prijatelje i uspjela je naći posao u tamošnjem dječjem vrtiću, gdje je trebala početi raditi 1.rujna.

I onda je svanuo taj 5. kolovoz kad joj je naglo pozlilo – ruptura aneurizmae. Pukla joj je mala žilica u mozgu. Pada u komu, u Rijeci je u bolnici, dva put joj liječnici pokušavaju pomoći operacijom, ali je dragi Bog drugačije odredio. 19. kolovoza u 21 sat odlazi k svom Isusu, sat vremena poslije odlaska preuzvišenog biskupa Marka.

Pokopana je na groblju u Varaždinskim Toplicama. Sprovodu je nazočio veliki broj župljana, mladih iz cijele Biskupije, kursiljisti i animatori. Sprovodne obrede i sv. Misu predvodio je župnik mons. Valent Bogadi uz svećenike Damjana Korena, Antuna Štefana, Krunoslava Novaka i đakona Odilona. Uz oproštajni govor mons. Bogadija, od Ane se u ime Kursiljista oprostila gđa. Vesna, a na sv. Misi u crkvi pjevao je Zbor mladih varaždinske katedrale.

Ana je pisala dnevnik kojemu je naslov Razgovori s Isusom. Jedan mali dio:
…“Molim Te, blagoslovi moj rad i zalaganje u župi. Daj da sve to bude na Tvoju slavu i na izgradnju Tvoga stada. Daj da u tom budem izvanredna. Ne zato da me drugi hvale, nego zato jer Ti to od mene tražiš. Ti to zaslužuješ. Molim Te za cijelu moju župu, posebno za mlade u župi, župnika i časne sestre, za sve koji se zalažu, za stare i bolesne, za obitelji da ih obdariš djecom, molim te za sve animatore koje znam i ne znam, za Kursiljiste, za vlč.Damjana, Mladena i Tonija, za kolegice i profesore, za kolegice na poslu, za ravnateljicu, za svoju obitelj, za svećenika koji je slušao moju ispovijed. Sve nas blagoslovi i čuvaj.
Imam li Ti reći nešto lijepo? Ispovjedila sam se i primila Te u sv. Euharistiji. Jako sam radosna i zahvalna zbog toga. Ponovo se osjećam kao dio Tvog stada.“

Ovo je Ana napisala 26.7. 2006. u svoj dnevnik:
"Danas sam nemirna. Nije to onaj "tjelesni" nemir, kad žudiš za aktivnošću, već unutrašnji, duševni nemir. Zapravo, duša mi je mirna. Al, nešto se u meni događa. Nisam nervozna, nisam ljuta, već nekako... Ne znam kako da to objasnim. Znam da sam ... Zapravo, ne znam, ali vjerujem i sve upućuje na to da jesam  na pravom putu i da mi ne preostaje drugo nego-čekati. Čekati, jer znam da se nešto veliko sprema. Zatišje pred bitku. Liječe se rane nastale u prethodnim bitkama, prebiru se dojmovi, preispituju koraci...i sve se sprema u veliku kutiju koja se zove "ISKUSTVO". A opet, i ovo je veliko iskušenje - djelovati u ovoj sredini, širiti mir, radost, optimizam, "pozitivne vibracije". Sve na Isusovu slavu. Mir je. Treba ga iskoristiti za obnavljanje snage za bitke koje predstoje. Mirim se sa sobom i sa svijetom."

Anina sestra Marijana je udata 13 godina i nema djece. Brat još nije oženjen. Te godine, 2006., namjerava se oženiti.

Ana i mama razgovaraju. Ana onako, u svom stilu, govori mami kako je ona jedina ispunila neka njezina očekivanja – završila faks, radi, sad se samo treba udati i podariti joj unuke jer: “od Seke i Brace i onak ništ! Ja ti se moram pobrinuti i za unuke!“ I onda je Ana otišla, a nije mami podarila unuke. Međutim, 25. svibnja 2007.godine Seka Marijana rodi sina Kristijana (Kristofora), devet mjeseci i šest dana poslije Aninog odlaska.

I opet je održala obećanje! Velik je Bog!

Ovu je pjesmu Ana napisala 7.8.2002. godine

Ako jednom
Nestanem bez traga,
Odjednom,
Bez najave i fanfara,
Bez naricanja i velikog
Oproštaja,
Sasvim nečujno, neprimjetno,
Ne bojte se….
Otišla sam daleko…
Gdje je sve mirno,
Spokojno i tiho,
Gdje su svi sretni
I gdje se ljudi vole.
Otišla sam kući.